Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > EU će tražiti da priznamo Kosovo
Kosovo i Metohija

EU će tražiti da priznamo Kosovo

PDF Štampa El. pošta
Miloš Jovanović   
ponedeljak, 14. april 2008.
Na nama je da odlučimo šta nam je prioritet. Ta odluka nije teška, nijedna zemlja ne može da dozvoli secesiju dela svoje teritorije, naročito ako se radi o izuzetno značajnom delu kao što je Kosmet za Srbiju

Kojoj biste platformi dali prednost 11. maja: „I Kosovo i Evropa (EU)“ ili „U Evropu (EU) samo s Kosovom“?

- Jedinoj tačnoj i pravilno postavljenoj „U Evropu (EU) samo s Kosovom“! Bojim se da je prva, kako ste rekli „platforma“ - i Kosovo i Evropa - samo prazna fraza koja se oglušuje o realnost i previđa činjenicu da EU direktno učestvuje u secesiji Kosova i Metohije, između ostalog, nelegalnim slanjem svoje misije Euleks u južnu srpsku pokrajinu. EU je svojim ponašanjem spojila procese evropskih integracija i borbe za očuvanje Kosova i Metohije i učinila ih trenutno isključivim. Taj odnos danas ne može biti i EU i Kosmet već ili EU ili Kosmet. Na nama je da odlučimo šta nam je prioritet. Ta odluka nije teška - nijedna zemlja ne može da dozvoli secesiju dela svoje teritorije, naročito ako se radi o izuzetno značajnom delu kao što je Kosmet za Srbiju. Sve ostalo proizlazi iz te činjenice i njoj je podređeno.

Predsedniku Borisu Tadiću i dojučerašnji koalicioni partneri zameraju da unutar formule „I Kosovo i Evropa (EU)“ apsolutnu prednost daje ulasku Srbije u EU. A Tadić uzvraća da su mu EU i Kosovo jednaki prioriteti. Šta je, prema vašem mišljenju, prava Tadićeva pozicija i šta je u njegovom stavu dobro, a šta loše za Srbiju?

- Više se puta čulo, i od samog predsednika kao i iz redova njegove stranke da niko nema pravo da ugrozi evropski put Srbije, odnosno da EU nema alternativu. Nikada iz tih redova nisam čuo da odbrana Kosova i Metohije, odbosno nema alternativu. Već je za vreme prošle parlamentarne predizborne kampanje bilo jasno šta su čiji prioriteti. Kampanja Demokratske stranke je u potpunosti bila posvećena „evropskoj budućnosti“ Srbije. Isto se dogodilo i na predsedničkim izborima. U aktuelnoj političkoj situaciji i konstelaciji odnosa, reći da EU nema alternativu isključuje borbu za Kosovo i Metohiju. Uostalom, koalicioni partner Borisa Tadića, Mlađan Dinkić, javno je rekao da Srbija mora da ide u evropske integracije i da niko ne sme da je zaustavlja. Na pitanje da li je reč o Srbiji s Kosovom, Dinkić je sasvim neprecizno odgovorio da se radi o „realnoj Srbiji... sa srpskim stanovništvom“, da bi se posle nekoliko minuta osmelio i rekao da će Srbija u EU samo s kosovskim Srbima, odnosno bez Kosmeta. Stvari su tu, čini mi se, sasvim jasne.

Imaju li pravo Tadićevi oponenti kad tvrde da će se „i Kosovo“ iz formule „I Kosovo i Evropa (EU)“ faktički svoditi na pasivno ritualno ponavljanje da Beograd ne priznaje i nikada neće priznati „državu Kosovo“, uz uzmicanje pred realnim izrastanjem druge albanske države i propuštanjem prilika da se parira i onome čemu bi i slaba Srbija mogla parirati?

- Naravno da imaju. Ovde ponovo nije reč o proceni Tadićevih oponenata već o prostoj konstataciji. Mi smo jedna od retkih zemalja čiji su najviši zvaničnici uporno ponavljali da neće koristiti silu šta god se desilo. U tim izjavama su ubedljivo prednjačili predsednik republike i ministri odbrane i spoljnih poslova. Odustati od upotrebe sile „šta god se dešavalo“ je za opstanak svake države vrlo problematična stvar. Kada se to još i javno kaže, cela stvar prerasta u veliku glupost. Ali kada već nismo uradili ono što bi svaka ozbiljna država uradila (makar i samo deklarativno upozorila da će upotrebiti sva sredstva u odbrani svoje teritorije), bilo je logično pretpostaviti da ćemo iskoristiti sva pravna sredstva u našoj borbi za očuvanje Kosova i Metohije. Poslednjih nedelja smo videli da ni za to ne postoji politička volja u većinskom delu vlade. Kada na sve to dodate težnju da se proces evropskih integracija nastavi kao da se ništa dogodilo nije i kao da EU nikakve veze sa secesijom Kosova i Metohije nema, onda dolazite do poražavajuće konstatacije da predsednik republike zaista ništa drugo ne radi osim što ponavlja rečenice, za koje zna da neće dati nikakve rezultate jer ih nisu dale ni do sada. Radi se o neverovatno neodgovornom ponašanju koje samo nedostatak zle namere (odnosno svesne akcije u korist neprijatelja) deli od čina izdaje, ali ga posledice s tim činom izjednačuju.

UPOZORENjA BEZ OSNOVA

Koliko su zasnovana strahovanja-upozorenja da Srbija na Koštuničinom putu rizikuje da ostane i bez Kosova i bez Evrope (EU)?
- Ako istrajemo na tom putu i napravimo ozbiljnu državu, ne samo da nećemo ostati i bez Kosova i bez Evrope, nego ćemo sačuvati i Kosovo i ući (ako tada budemo hteli i ako to bude u skladu sa interesima srpske države i srpskog naroda) u EU.

PARAMETRI AKCIJE

Biraju li Srbi između formula „U EU po svaku cenu“ i „Kosovo po svaku cenu“? Može li se takav izbor izbeći, vredi li Kosmet novih stradanja cele nacije? Imaju li današnje srpske generacije pravo da se zarad „boljeg života“ odreknu najbitnije teritorije svog duhovnog i nacionalnog identiteta?
- Ne treba previše dramatizovati stvari. Treba sasvim precizno odrediti parametre naše akcije i onda temeljno i strpljivo raditi. Osnovni parametar jeste da Srbija nikada ne sme da prizna nezavisnost Kosova i Metohije i da je od 17. februara 2008. počela borba da taj deo svoje teritorije vrati u svoj ustavno-pravni poredak. Sad, ako me pitate da li treba da jedemo korenje zarad borbe za Kosovo - moj odgovor je da neće biti potrebno jesti korenje zarad borbe za Kosmet. Da li treba ratovati? Nikada kada ste slabi. Sve ovo treba posmatrati na srednji i duži rok. Imaćemo pred sobom vremena da kao država ojačamo u svakom pogledu da bismo Kosovo i Metohiju vratili, a da „cela nacija ne strada“. Jedini i vrlo ozbiljan kratkoročan problem tiče se Srba sa Kosova i Metohije koji tamo treba da ostanu i žive po zakonima Republike Srbije. Oni se moraju zaštititi gde god da su, ako treba i fizički.

POLAKO I BEZ PANIKE

Koga će naredne srpske generacije i nacionalna istorija proklinjati - one koji su uvereni da treba ići u EU po svaku cenu ili one koji su za Kosovo (Srbiju) po svaku cenu?
- Samo polako i bez panike. Ako budemo radili kako treba, neće biti razloga da buduće generacije ikoga proklinju.

Smatrate li realnom Tadićevu procenu da će Srbija u EU - ako joj šanse ne pokvari „antievropski blok“ posle 11. maja - biti već za pet-šest godina i da je to za nju uslov uslova da ekonomski i državno ojača i da sačuva Kosmet?

- Da li je moguće da niko čak i ne poima da bi Srbija mogla istinski da ojača i van EU!? A šta ako se EU raspadne kroz nekoliko godina ili decenija? Šta ako EU jednoga dana zahvati strahovita ekonomska kriza? Zar je moguće da svi ovde misle da je EU vrhunsko ostvarenje ljudske civilizacije i da će se sve promeniti radikalno na bolje danom ulaska u tu organizaciju? Nemojte me pogrešno shvatiti, EU ima nekoliko jako pozitivnih strana kao što ima i negativnih elemenata koje valja uzeti u obzir - znam o čemu govorim jer sam tamo dugo živeo i radio - ali nezavisno od svega toga, hajde da mi počnemo ozbiljno da radimo na sebi, i kao pojedinci i kao narod, umesto da konstantno živimo u nekom iščekivanju koje nam istovremeno pruža alibi za lenjost i neodgovornost. Svima su puna usta EU! Hajde mi da očistimo naša sela i gradove, da skinemo najlon kese sa drveća, da budemo solidarniji jedni prema drugima, da napravimo stabilan politički sistem koji je mnogo važniji za strane investicije nego pitanje koja je stranka na vlasti, da konačno dođemo do kakvog-takvog konsenzusa u ovom društvu oko svega što nam se dogodilo devedesetih godina... Sve ovo, i još mnogo toga možemo i moramo sami. Umesto ritualnog ponavljanja o neophodnosti evropskih integracija koje se konstantno čuje u delu političko-medijske (pseudo) elite, ono što je zaista neophodno jeste povratiti pravu ambiciju i samopouzdanje ovom narodu i ovoj državi.

Ako Srbija bude u EU bar 2013. i tako istinski ojača, hoće li joj to biti dovoljno da vrati Kosmet? Koliko će Srbija time realno poboljšati svoje šanse, s obzirom na to da joj Brisel može tražiti i priznavanje „države Kosovo“, a Nemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija teško da su priznavale Prištinu da bi uzmakle pred Srbijom koja će, čak i ojačana, biti evropska veličina trećeg reda?

- Više je nego verovatno da će Brisel tražiti od Srbije da prizna nezavisnost svoje južne pokrajine da bi postala član EU. Sve i da Brisel to ne traži, jasno je da zemlje EU koje su priznale nezavisnost Kosova i Metohije neće dozvoliti da Srbija uđe u EU a da ne učini isto. A vi znate da sve države članice moraju da daju zeleno svetlo za pristupanje novog člana. Zato sam i rekao na početku da je parola „i Kosovo i Evropa“, koju predsednik republike ponavlja mesecima, danas najobičnija besmislica i politikantska prevara. Navoditi Kipar kao primer zemlje sa teritorijalnim problemom koja je postala članica EU da bi se pokazalo da Srbija takođe može postati član EU, bez obzira na svoj teritorijalni problem potpuno je pogrešno iako se to često radi u medijima. Nijedna zemlja EU nije priznala Tursku Republiku Severnog Kipra pa zato nije bio problem da Kipar postane član Unije, a da se od njega ne zahteva priznanje secesije dela svoje teritorije. U našem slučaju, većina zemalja EU priznaje nezavisnost Kosmeta, a i sama EU slanjem misije krši Rezoluciju 1244 - zato će od Srbije biti traženo aminovanje secesije. Sve što primer Kipra pokazuje jeste da EU prihvata samo situacije koje su u skladu sa politikom zemalja članica.

Plaši li vas to što se Priština i Tirana u Vašingtonu i Briselu očito bolje kotiraju od Beograda, a samim tim i mogućnost da Priština pre Beograda uđe i u EU i u NATO i da demokratska Srbija ostane kratkih rukava i ako 11. maja pobedi Tadićeva izborno-istorijska platforma „I Kosovo i Evropa“?

- Mene plaši samo naša osrednjost. Ništa drugo.

Politički konkurenti i kritičari Vojislava Koštunice zvone na uzbunu da njegova izborno-istorijska platforma „U Evropu (EU) samo sa Kosovom“ Srbiju dodatno svađa sa EU i SAD, da joj oduzima šansu da ekonomski i međunarodno ojača i tako ojačana „iz Evrope“ povrati Kosovo u svoj ustavno-pravni poredak. Šta smatrate prednostima, a šta slabostima premijerovog „garda“?

- Naravno da nas borba za Kosovo i Metohiju donekle udaljava od EU i SAD, što je sasvim logično jer se i EU i SAD zalažu za otimanje Kosova i Metohije, a mi se borimo za njegovo očuvanje. I šta sad? Da li zbog toga treba prekinuti sa borbom? Da li ćemo se tako ponašati svaki put kada se od nas nešto bude tražilo? Nemamo mi ovde mnogo izbora. Sudbina nam je očigledno namenila teži put i težim putem ćemo ići. Uostalom, pogrešno bi i bilo birati lakši put ili tražiti prečice jer one ne postoje, odnosno nikad se ne isplate.

Povećava li Srbija s premijerovim „kontragardom“ - koliko god trenutno i u nekoliko narednih godina (i bez svoje krivice), kvarila odnose sa Briselom i Vašingtonom - šanse da u bližoj budućnosti sigurnije povrati Kosmet? Čuva li time, kako tvrde iz DSS-a, bolje istorijsku tapiju da to učini pri promenjenom, povoljnijem odnosu snaga u svetu?

- Naravno da čuva! Situacija nije dobra, ali je ne treba pogoršavati. Ako priznate nezavisnost Kosova i Metohije, eksplicitno ili ne, dalja borba za očuvanje Kosova i Metohije gubi ne samo legitimitet već i smisao.

Rizikuje li Srbija i šta sa formulom „U Evropu (EU) samo sa Kosovom“, s obzirom na to da je bivši nemački ambasador u Beogradu Andreas Cobel bio neoprezno iskren i dobronameran kad je otkrio Srbima dragocenu, za njih zabranjenu, istinu da će u EU biti najranije 2025?

- Sve i da postoji rizik, pitanje bi bilo a šta je alternativa toj formuli.

Rizikuje li Srbija sa premijerovim „kontragardom“ da ponovo bude (i bez formalnih sankcija) državno i ekonomski izolovana i kažnjavana?

- Zašto bi je iko izolovao? Srbija je demokratska država pa za bilo koji vid „kazne“ ne bi postojalo nikakvo opravdanje. Strana preduzeća posluju u Srbiji i nema razloga da to ne čine i dalje. Mislim da nikom nije u interesu, ni unutra ni spolja, da se Srbija izoluje. Mahanje samoizolacijom je štetno i neprimereno bilo kome ko se ozbiljno bavi politikom i ozbiljno razmišlja o državnim stvarima. Takva retorika samo podiže tenziju i širi strah. A tamo gde vlada strah, nema slobodnog izbora, odnosno demokratije.

(Glas javnosti)